Slobodna volja kao najvažnija životna pokretačka sila zarobljena je jer je sebičnost na tronu i vrhuncu slave. Vladaju nerazumijevanje i isključivost. Empatija je obrisana. Kroz preispitivanje funkcije i disfunkcije podgoričke porodice unutar nekih Crnogorcima važnih okolnosti, preispitujemo i društveni kontekst. Živimo novi pijani primitivizam, koji neuko i lažno nazivamo demokratijom. Nemamo odnos prema prošlosti, tradiciji i ideologijama koje su nam ratom donijele mir. Sa druge strane, tradicionalne norme, da li nam one ukidaju osnovne slobode? Svadbe su kao umiranje jedne slobode, a umiranje kao vjenčanje sa slobodom nakon života. Iz sebičnosti porodile su se isključivost, bahatost i pakost, njegujemo ih kao novi, sasvim normalni moral. Sukob generacija proizvodi nerazumijevanje i osjećamo se izgubljeno, a sistem vrijednosti je poremećen. Iščašeni smo i to nam se sviđa. Naša slobodna volja je jedini uzor kog trebamo sačuvati, a je li ona skoro pa iluzija?
Tvrdokornost i ukorijenjena navika u tradiciji, pravilima, zabranama sa jedne strane i slobodna volja sa druge, biju bitku.
Unutrašnja sloboda je jedino mjerilo današnje sreće. Imamo li je?
Šta kao roditelji ostavljamo djeci i novim generacijama, a šta nove generacije grade i imaju li temelje? Da li  čujemo huk nadolazeće poplave praznine? Dok se žaropek, zrikavci, ćuk i ljudi udružuju u crnogorsku simfoniju slabosti, sreće, ljubavi i propasti, urezujući note života u sjećanje našeg grada.